Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Znanost

Može li se nakon srednje škole u inozemstvu doista upisati fakultet u Hrvatskoj? Analiziramo prilike i zapreke

studosi

 

Tijekom ovog tjedna zaključuju se upisi na hrvatska visoka učilišta u ovoj akademskoj godini. Neki su uspjeli ostvariti svoj životni san i upisati upravo ono što su najviše željeli, neki su morali pristati na kompromis i upisati ono što možda i nisu baš toliko jako htjeli, a neki će morati pričekati novu priliku. Svaki kandidat ima svoju priču, svoje želje, svoje snove, svoje pogreške... Jedna skupina među njima ipak se posebno ističe, a to su oni koji su prethodnu fazu svog školovanja završili u inozemstvu. Kakva iskustva oni imaju i koliko je uopće teško upisati studij u Hrvatskoj nakon što ste određeno razdoblje proveli izvan njenih granica?

 

Jednostavni birokratski zahtjevi 

Bez obzira na to jeste li hrvatski ili strani državljanin morate proći postupak priznavanja inozemne diplome srednje škole. Za kandidate koji su srednju školu završili po gimnazijskom programu taj postupak provodi Agencija za odgoj i obrazovanje, a za one koji su ga završili po strukovnom programu zadužena je Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih. Postupak, kažu, traje više tjedana pa se treba oboružati strpljenjem no konačan rezultat više manje uvijek je povoljan. Ono što ćete dobiti u ruke generički je dokument u kojem se navodi da se toj i toj osobi priznaje inozemna obrazovna kvalifikacija u svrhu zapošljavanja ili nastavka obrazovanja u Republici Hrvatskoj. Pazite, nigdje u dokumentu ne piše na što se točno taj nastavak obrazovanja odnosi. Smijete li nakon završene srednje škole u Burkini Faso upisati bilo koji fakultet u Hrvatskoj ili samo neke? Možda ste zapravo kvalificirani samo za razinu veleučilišta, kao na primjer učenici u Njemačkoj koji tamo završe strukovne škole? Hrvatska birokracija time se ne zamara. Vi ste završili svoje, dobili ste potvrdu o priznavanju i možete prijaviti bilo koje visoko učilište u Lijepoj našoj.

 

Postupak prijave na studije provodi Agencija za znanost i visoko obrazovanje, a vrši se online, putem portala postani-student.hr, što itekako olakšava stvari. Možete sjediti s laptopom na krilu negdje na plaži na Bahamima te, ako imate dovoljno snažnu internetsku vezu, prijaviti željeni studij, unutar propisanog roka. Taj rok, kao i rok unutar kojeg treba poslati dokumentaciju s ocjenama koje ste stekli tijekom srednje škole, rastegnut je na nekih dobrih sedam mjeseci pa ste i tu mirni. Dva tri klika, jedna koverta i – obavili ste svoje.

 

Različiti sustavi ocjenjivanja u različitim  zemljama 

Dakle, što se temeljne birokracije tiče, tu zapravo i nemate nekih problema, čak naprotiv. Ono gdje stvari eventualno zapinju uzrokovano je razlikama između sustava obrazovanja u pojedinim zemljama i u Hrvatskoj. Prije nekoliko dana u jednom od naših vodećih medija izašao je članak u kojem se kritički osvrnulo na hrvatski sustav srednjeg obrazovanja jer on ne obuhvaća opisne ocjene. Učenik koji pohađa srednju školu u Hrvatskoj dobit će na kraju školske godine za svaki predmet samo ocjene od 2 do 5 (ako je prošao razred) dok će, recimo, učenici iz Australije, uz brojčane ocjene za svaki predmet dobiti i one opisne. Tako će potonjem, na primjer, u sklopu opisne ocjene iz matematike pisati: 'James pokazuje talent za trigonometriju i geometriju i u njemu vidim veliki potencijal ali ga muči nedostatak discipline i motivacije. Također bi više pažnje trebao posvetiti preciznijoj izradi domaće zadaće.' Opisne ocjene same za sebe, jasno, nisu nimalo loše i slažem se s procjenom stručnjaka koji zagovaraju njihovo uvođenje u hrvatski obrazovni sustav. Međutim, nepremostivu barijeru predstavljaju sustavi obrazovanja onih zemalja, ili specifičnih srednjih škola, koje imaju isključivo opisne ocjene. Kako ćete gore navedenu frazu o učeniku Jamesu iz Australije prebaciti u hrvatsku brojčanu ocjenu, a da to učinite na apsolutno nepristran, adekvatan način?


Srećom, broj država, odnosno institucija koje se oslanjaju isključivo na opisno ocjenjivanje vrlo je malen no postoje neki drugi aspekti koji mogu uzrokovati probleme. Jedan od njih su različite skale ocjenjivanja koje postoje u pojedinim zemljama. Jasno, kada ocjene nekome upisujete u elektronsku bazu uvijek možete u nju ubaciti neku vrstu konvertibilne tablice za pojedini sustav ocjenjivanja (na primjer, za talijanski gdje se njihove ocjene na skali od 1 do 10 automatski prebacuju u hrvatske na skali od 1 do 5) no potrebna je visoka razina stručnosti te doista dobro poznavanje sustava obrazovanja pojedine države da bi napravili doista kvalitetnu i poštenu konvertibilnu tablicu koja nikoga neće zakinuti. Dobar primjer za to je Francuska koja ima skalu ocjenjivanja od 1 do 20. Ako samo površno proučite na koji način se njihove ocjene uspoređuju s onima iz drugih zemalja brzo ćete doći do zaključka da ocjene u rangu između 18 i 20 odgovaraju hrvatskoj petici. Međutim, praksa je pokazala da je francuski sustav ocjenjivanja u realnosti drugačije organiziran te da se već njihova ocjena 14 može smatrati adekvatnoj našoj petici, tim više ako se uzme u obzir činjenica da u povijesti francuskog obrazovanja ocjenu 20 nije dobio gotovo nitko, a ocjena 19 dobiva se toliko rijetko da predstavlja presedan. Ono što dodatno komplicira francuski sustav srednjeg obrazovanja u odnosu na hrvatski je to što Francuzi imaju tri tromjesečja, a ne dva polugodišta kao mi, a da bi se došlo do konačne ocjene učenika za određeni predmet na kraju godine potrebno je zbrojiti ocjene sva tri tromjesečja te za taj predmet te izračunati prosjek. Do takvog podatka je nemoguće doći pukim guglanjem i doista morate duboko proniknuti u proučavanje francuskog obrazovnog sustava kako bi ga znali. A ako ga ne znate učenika koji dolazi iz Francuske i koji je, recimo, ostvario nešto lošije rezultate u trećem tromjesečju možete nepravedno oštetiti pogrešno smatrajući da je na kraju godine ostvario takve, lošije ocjene, te da njih treba uzeti u obzir.


Osim razlika u samim skalama ocjenjivanja, postoje i razlike u kriterijima koje učenik treba zadovoljiti kako bi dobio pravo prijelaza u viši razred. Na primjer, učenici koji pohađaju srednje školovanje u Belgiji smiju imati zaključenu negativnu ocjenu iz određenog predmete i još uvijek imaju pravo prijeći u sljedeći razred. Zamislite sada takvu osobu koja je, recimo, uspješno završila prvi razred srednje škole u Belgiji, ali je u sklopu njega imala negativnu ocjenu iz biologije. Ako se ta osoba krene sljedeće godine prebacivati u drugi razred hrvatske srednje škole mogla bi imati problema u slučaju da osoba zadužena za međunarodnu suradnju na razini škole nije dovoljno dobro upoznata s belgijskim sustavom obrazovanja i ne zna prepoznati razliku između ta dva sustava ocjenjivanja.


Do nesporazuma mogu dovesti već i sami nazivi predmeta. Na primjer, predmet Science (Znanost) u Sjedinjenim Američkim Državama u sebi objedinjuje biologiju, fiziku i kemiju, a predmet Science de la vie et de la terre (Znanost o životu i o Zemlji) u Francuskoj objedinjuje biologiju i zemljopis. Zamislite sada da učenik koji je završio srednju školu u Francuskoj želi upisati studij medicine u Zagrebu koji zahtjeva slušanje biologije u barem dvije godine srednje škole. Ako ne znamo prepoznati da se 'znanost i o životu' odnosi na biologiju, zakinut ćemo učenika i on neće moći upisati željeni studij, mada je za njega zadovoljio taj preduvjet.


Dodatan problem predstavljaju i tzv. advanced placement (napredni) predmeti kakvi se javljaju, na primjer, u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. To su predmeti koje učenici u njihovim školama slušaju na naprednoj razini i koji predstavljaju pripremu za studij unutar istog ili sličnog područja. Oni zahtijevaju višu razinu truda i znanja od predmeta na tzv. običnoj razini. Međutim, hrvatski sustav obrazovanja to ne prepoznaje te obične i napredne predmete tretira potpuno jednako, što zapravo nije pošteno. Na primjer, u Kanadi je čak nemoguće upisati neka visoka učilišta bez da ste određene predmete polagali na naprednoj razini dok se u Hrvatskoj taj uspjeh jednostavno neće prepoznati. Čak i ako ga netko uvidi, hrvatski sustav bodovanja na rang listama za visoka učilišta ne predviđa dodatno bodovanje za ovakve kandidate.

 

A što je s državnom maturom? 

Poseban kamen spoticanja učenicima iz inozemstva predstavlja državna matura uvedena u Hrvatskoj 2009. godine. Svi koji su, bez obzira na svoje državljanstvo, završili svoje srednje školovanje bilo gdje u inozemstvu nisu obvezni pisati ispite državne mature, što je svakako olakšavajuća okolnost. Ako u zemlji u kojoj su završili srednju školu također postoji neki oblik državne mature te ako su je položili, postignuti rezultati priznat će im se umjesto hrvatske državne mature, što je odlično. I ne samo to. I izuzetkom slovenske poklične (stručne) mature koja se priznaje kao niža (B) razina hrvatske državne mature, sve druge državne mature svijeta priznaju se kao viša (A) razina hrvatske državne mature. U slučaju da fakultet kojeg učenik želi upisati u sklopu svojih uvjeta vrednuje neki predmet državne mature, na primjer povijest, na nižoj (B) razini, a učenik je položio taj isti predmet na višoj (A) razini, njegov rezultat množit će se s koeficijentom 1,6. U praksi to znači da se ocjene svih kandidata koji su polagali inozemnu državnu maturu, s izuzetkom malog broja slovenskih strukovnjaka, u startu množe s 1,6 kada su u pitanju studiji s nižim kriterijima.


Zvuči kao dobra prednost, zar ne? No što je s onim državama koje nemaju nikakav oblik državne mature poput Švicarske ili Srbije? Učenici koji završavaju školovanje u tim zemljama također nisu obvezni polagati ispite državne mature ali u tom slučaju ne mogu dobiti bodove za taj dio vrednovanja, što im realno znatno umanjuje bodovno stanje na rang listama. Mogu li oni, obzirom da sami doista nisu krivi što je sustav obrazovanja zemlje u kojoj su išli u srednju školu drugačije organiziran, ikako to nadoknaditi? Zapravo i ne. Da, tehnički gledano, mogu prijaviti ispite državne mature u Hrvatskoj i pokušati ih položiti ali tu se opet javljaju dva problema. Prvi leži u činjenici da se ispiti državne mature u Hrvatskoj pišu na točno određene datume i da učenici iz inozemstva često nisu u mogućnosti na njih doći jer u tom trenutku još imaju obveze u svojim školama u inozemstvu, a drugi u jezičnoj barijeri. Mada značajan broj kandidata koji dolaze studirati u Hrvatsku, a završili su srednju školu u inozemstvu, zapravo čine Hrvati, djeca roditelja koji su iz ovih ili onih razloga otišli raditi vani, u nemalom broju slučajeva radi se o mladim ljudima koji govore hrvatski dovoljno dobro da bi mogli s vama razgovarati uz kavu, ali nedovoljno dobro da bi mogli dobro položiti ispit državne mature, posebno onaj iz hrvatskog jezika.


Ispit državne mature iz hrvatskog jezika je, pak, posebna priča. Ogroman broj fakulteta u našoj zemlji ga u svojim uvjetima vrednuje određenim, često nimalo beznačajnim, postotkom. Učenici koji su srednje obrazovanje završili u inozemstvu ga nikad ne polažu u sklopu inozemne državne mature – s izuzetkom Crne Gore koje u sklopu svoje mature ima crnogorski i hrvatski jezik koji se ovdje može priznati umjesto hrvatskog. Od prošle godine uvedeno je pravilo da se svim onim učenicima koji srednje obrazovanje završavaju u nekoj od zemalja EU, a imaju samo EU državljanstvo njihov materinski jezik kojeg su polagali u sklopu svoje, inozemne, državne mature prizna umjesto ispita iz hrvatskog jezika u sklopu hrvatske državne mature. Na primjer, učeniku koji ima samo rumunjsko državljanstvo i položio je rumunjski jezik u sklopu rumunjske državne mature priznat će se taj ispit umjesto ispita hrvatske državne mature iz hrvatskog jezika. 


Time je ovaj problem riješen samo djelomično. Kao što smo već istaknuli, većinu učenika koji dolaze iz inozemstva čine oni koji zapravo imaju hrvatsko državljanstvo. Ako slučajno imaju dvojno državljanstvo, na primjer, hrvatsko i njemačko, obvezni su prijaviti se kao hrvatski državljani, što automatski znači da im je materinski jezik – hrvatski. Time im sama činjenica da su, na primjer, položili njemački jezik u sklopu njemačke mature ne znači ništa. Točnije rečeno, on će im se priznati umjesto njemačkog jezika na hrvatskoj državnoj maturi, ali ne umjesto hrvatskog. Pogledajte uvjete upisa na hrvatska visoka učilišta pa pronađite koliko njih vrednuje njemački jezik na državnoj maturi, a koliko njih hrvatski, i sve će vam biti jasno. Učenicima koji imaju strano državljanstvo, a koje nije iz neke od EU zemalja, kao i apsolutno svima koji su završili srednje obrazovanje izvan EU bez obzira na državljanstvo, neće se priznati niti jedan strani jezik umjesto hrvatskog, što ih automatski dovodi u nepovoljniji položaj. U posljednje vrijeme sve su glasnije ideje među strukom da se svakome tko ima strano državljanstvo, bez obzira na to gdje je završio srednju školu, strani jezik kojeg je polagao u sklopu svoje državne mature prizna umjesto hrvatskog jezika na hrvatskoj državnoj maturi. Međutim, to još uvijek ne rješava problem najvećeg broja kandidata koji imaju hrvatsko državljanstvo. Također ne rješava problem ni onih kandidata koji su srednje školovanje završili u većem dijelu azijskih ili afričkih zemalja koje državne mature jednostavno nemaju. Hrvatski jezik na državnoj maturi tako većini učenika koji ovdje žele studirati ostaje nepremostiva prepreka jer ih ih u startu zakida za potreban broj bodova na rang listi pojedinog studijskog programa. 

 

Problem djece hrvatskih diplomata 

Problem predstavlja i odluka Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija iz 2007. godine prema kojoj je diplomatski mandat hrvatskih dužnosnika skraćen na tri godine. Uzmite sada u obzir slučaj hrvatskog diplomata koji ima dijete koje upravo završava osnovnu školu i koji odlazi na trogodišnji diplomatski mandat u neku stranu zemlju, na primjer u Brazil. Prvi problem na koji njegovo dijete tamo nailazi je činjenica da je Brazil na južnoj Zemljinoj polutci zbog čega je početak školske godine pomaknut na veljaču. Zbog toga dijete riskira gubitak cijele jedne godine srednjeg školovanja, bilo kad odlazi tamo, bilo kada se nakon tri godine vrati. Drugi, pak, problem, proizlazi iz spoznaje da će to dijete, nakon isteka trogodišnjeg mandata roditelja u Brazilu imati dva izbora. Prvi je vratiti se u Hrvatsku gdje će završiti četvrti razred srednje škole, čime će odmah steći neizostavnu obvezu polaganja obveznih ispita državne mature (hrvatski i strani jezik te matematika), što će mu nakon trogodišnjeg školovanja u Brazilu biti teže. Drugi je ostati u Brazilu još godinu dana kako bi tamo završilo srednje školovanje i izbjeglo polaganje hrvatske državne mature, što opet za sobom povlači ne samo probleme koje smo gore već spomenuli već i dodane troškove te moguće razdvajanje obitelji.


Neki dužnosnici problem prelaska u četvrti (ili bilo koji raniji) razred srednje škole u Hrvatskoj pokušavaju premostiti upisivanjem djece u tzv. International Baccalareate (IB) škole. Takve škole postoje u više manje svim zemljama svijeta, uključivši i Hrvatsku (u Zagrebu su dvije). Nastava u njima je uvijek na engleskom jeziku, a skala ocjenjivanja je ista u svim zemljama svijeta. Ispiti koje učenici polažu u sklopu završnog IB ispita priznaju se umjesto ispita hrvatske državne mature. Zvuči odlično, jedino treba uzeti u obzir da godina dana školovanja u sklopu IB srednje škole košta 3.000 eura za kandidate s hrvatskim, odnosno EU državljanstvom te 6.000 eura za one sa svim ostalim državljanstvima. Usporedite sada to sa školovanjem u hrvatskim državnim srednjim školama koje je besplatno.

 

Ne govorite hrvatski? Žalimo slučaj! 

Djeca stranih diplomata, koja očito ne govore hrvatski jezik, doduše, nemaju izbora i ona naprosto moraju pohađati IB škole kako bi uopće mogla pratiti nastavu. No što kada nastupi trenutak za studiranje? Ako se u međuvremenu sami, u vlastitoj inicijativi, nisu pobrinuli naučiti hrvatski jezik, njihove mogućnosti studiranja u Hrvatskoj bit će, unatoč deklarativnoj ravnopravnosti na papiru, vrlo ograničene, i to iz vrlo jednostavnog razloga: broj studijskih programa u našoj zemlji na engleskom jeziku sramotno je malen. Takvi ljudi nerijetko su prisiljeni ili odustati od studiranja u Hrvatskoj uopće ili ograničiti svoj izbor na nekakav studij anglistike, na dodiplomski studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu koji košta 30.000 kuna ili, pak, na studij medicine u Zagrebu ili Splitu koji se plaća nešto manje no jako dobro znamo da medicinu nitko ne ide studirati iz hira ili zato jer ne može upasti nigdje drugdje. S druge strane, ako imate samo strano državljanstvo, a želite studirati u Hrvatskoj, fakultet vam kao obvezan uvjet može postaviti polaganje tzv. B2 ispita iz hrvatskog jezika kojim dokazujete da ga govorite dovoljno dobro. O da, vi se morate potruditi da bi studirali kod njih, ali se oni ne moraju potruditi da vam to olakšaju.

 

Škola vam završava kasnije od naše? Ne morate imati problema ali mogli bi 
Nadalje, da bi bilo tko mogao upisati studij u Hrvatskoj mora skupiti potrebnu dokumentaciju kojom dokazuje da je u inozemstvu završio srednju školu. Već samo spomenuli da je za to predviđen rok od dobrih sedam mjeseci što doista jest mnogo – u većini slučajeva, ali ne u svima. Na primjer, učenici koji završavaju srednju školu u Sloveniji već godinama svoje rezultate državne mature – a koji im ujedno predstavljaju i dokaz da su uopće završili srednju školu – dobivaju manje od 48 sati prije zaključenja konačnih rang lista na hrvatskim fakultetima. Time se dolazi u situaciju da se njihova dokumentacija mora razmatrati na brzinu, u velikom stresu, kako bi se obradila na vrijeme, što povećava mogućnost ljudske pogreške. Zamislite samo što će se dogoditi kandidatu iz Slovenije ako slučajno netko u pošti ne obavi posao kako treba i ne dostavi njegove dokumente na vrijeme.


Postoje i kandidati kao, na primjer, oni u Italiji, koji završnu diplomu (koja je također ujedno i svjedodžba državne mature) dobivaju tek krajem srpnja, ili oni u Engleskoj koji isto dobivaju tek negdje sredinom kolovoza, što je debelo nakon zaključenja konačnih rang lista u ljetnom upisnom roku. Kakav oni izbor imaju? Prvi je prijaviti studij u jesenskom upisnom roku kada su prijave moguće samo na ono nešto malo studijskih programa koji se nisu uspjeli popuniti u ljetnom upisnom roku. Drugi je pozvati se na službeno pravilo koje im dozvoljava opravdano kašnjenje s dostavom dokumentacije nakon čega mogu upisati bilo koji ranije prijavljeni studij. Međutim, to mogu učiniti samo ako se naknadnim izračunom bodova ustanovi da su ostvarili barem onoliko bodova koliko je ostvarila posljednje plasirana, a upisana osoba na rang listi tog istoj studija u ljetnom upisnom roku – a sve ovo pod uvjetom da fakultet na to pristane. Fakultet, naime, uvijek ima diskreciono pravo reći: 'Baš nas briga što Vi dolazite iz Italije i što ranije niste imali dokaz o završetku srednje škole, mi Vas nećemo upisati sa zakašnjenjem.' Jasno, fakultetu koji po zakonu – sasvim opravdano, da se razumijemo! – ima autonomiju takvo što nitko ne može zabraniti. No realna je činjenica da učenika to može dovesti u vrlo nepovoljan položaj te mu silom prilike odgoditi školovanje za punih godinu dana.


Sve u svemu, hrvatski sustav upisa na visoka učilišta koncipiran je na način koji doista sve učenike koji su srednje obrazovanje završili u inozemstvu stavlja u ravnopravan položaj sa svima ostalima no ta ravnopravnost u određenim slučajevima ostaje prisutna samo na papiru dok praksa zna pokazati suprotno. Ujednačavanje pojedinih sustava obrazovanja, kroz jedinstvene skale ocjenjivanja i jedinstvene kriterije - barem na razini Europske unije - barem bi donekle olakšalo ovu problematiku te toj djeci pružilo realnu, a ne samo deklarativnu dobrodošlicu na studije u Hrvatskoj. Papir, na žalost trpi sve – stvaran život ne.

 

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version